![]() |
Bora Drljača: Najstrašnije je što je moja kuća očerupana i unakažena kada je civilna vlast u Bosni preuzela vlast, posle potpisivanja Dejtonskog sporazuma. U Sarajevu postoji Agencija za obnovu i većinu kuća u mom selu je zahvaljujući njoj obnovljena. Razumeo sam ja da je preče drugima pomoći, da su mnogi ugroženiji od mene, ali me boli što ja nikako da dođem na red. Da je predsednik mesne zajednice u Suvaji bio ozbiljniji, agilniji, da se više angažovao, sve bi već davno bilo gotovo. Boli me to jer sam zadužio svoj kraj. Širom sveta sam pevao zavičajne pesme, proslavio sam moju Bosansku Krupu, a meni zemljaci tako.
Gradnju lepe kuće, od stotinak kvadratnih metara, pevač je započeo pre dve decenije. Kako je odrađivao koju tazgu, tako je zaradu trošio na gradnju. Sve u svemu, procenjuje da ga je kuća koštala oko sto pedeset hiljada maraka. U kući su bila čak tri kupatila, u koja je pevač ugradio najkvalitetniju špansku i italijansku keramiku. Sobe je opremio skupim nameštajem od punog drveta. U kući je bilo i mnoštvo tehničkih aparata - dva televizora, šporet, frižider, mašina za veš i sve što je neophodno jednom domaćinstvu...
![]() |
Bora Drljača: Onda je sve iz nje nestalo – tehnički uređaji, nameštaj... Kada je očišćena od onog što se moglo odneti, prešlo se na čupanje kablova, skidanje krova, blokova... Ne znam da li je to istina, ali komšije su mi pričale da su neki ljudi izginuli skidajući blokove sa moje kuće... Strašno mi je teško zbog svega toga. Kad je krenula obnova mog kraja, strpljivo sam čekao da mi se da bar nešto materijala, da kuću koliko-toliko osposobim.... Nije što me je koštala bogatstvo, nego što sam za nju i moju Suvaju emotivno vezan. Nemam tamo više nikog sem strine Djuje.