Beogradska premijera novog domaćeg filma Ljubiše Samardžića „Jesen stiže, Dunjo moja“ zakazana je za 14. oktobar u Centru „Sava“. Ovenčan Grand prixom i Nagradom publike na Hercegnovskom festivalu, apsolutni je pobednik i niške manifestacije. Oduševio je publiku na Sarajevskom festivalu, ali je ujedno i naš kandidat i za 77. dodelu Oskara u kategoriji najboljeg filma van engleskog govornog područja.
„Jesen stiže Dunjo moja“ je tipična melodrama, koju je Samrdžić napravio sa sjajnim veteranima, ali i sa mladim, još neafirmisanim glumcima: Kalinom Kovačević, Branislavom Trifunovićem, Igorom Đorđevićem i Marijom Karan.
 |
Pre početka snimanja filma, ali i tokom rada na njemu, mnogo se pričalo o sukobu na relaciji Đorđe Balašević – Ljubiša Samardžić. Dok je popularni „panonski mornar“ izjavljivao da se još od prvog susreta mogla očekivati neka prevara, jer je za „džentlmenski dogovor“ nedostajao još jedan džentlmen, Smoki se nije oglašavao, već je radio, ali bez prisustva novinara i fotoreportera. Tek po završetku filma rezignirano je izjavio da „sada i on gleda s kim seda za sto“. Otvoreno je priznao suštinu sukoba sa Balaševićem. Dogovor je podrazumevao da poznati kantautor uradi muziku za film, a da njegova kćerka Jovana dobije jednu od uloga u projektu. Međutim, Jovana na kastingu nije prošla, jer je, po Samardžićevim rečima, imala previše gradsko lice. Tada je Đole napustio rad, a sa njim i brojni finansijeri, koji su želeli da ulože u novi projekat.
Bilo kako bilo, „Dunja...“ je završena i za sada, gde god je prikazivana, dobija samo reči hvale.
Ljubiša Samardžić: Za mene je film „Jesen stiže, Dunjo moja“ prevashodno savremena melodrama, iako prati prošlost o ljubavi koja je bila juče, ali koja može da se dogodi i danas. Napravio sam delo o tajni i istinskoj strasti, film koji će kod svakog gledaoca pokrenuti maštu i fantaziju o sopstvenoj sreći. Tragajući za njenim zrncem, mislim da sam uspeo da bar malo povratim veru u ono najiskonskije – večnu ljubav. – priča reditelj
Samardžić.
O FILMU
Negde u Banatu, 1914...
Troje mladih ljudi, Sava, Petrašin i Marija, odrastaju zajedno. Pre nego stigne da se dogodi ljubav Save i Marije, počinje I svetski rat. Sava i Petrašin mobilisani su za vojsku Austro-ugarske monarhije...
Rat je završen. Sava se vraća kuci. Petrašin je već u selu, doživotno obogaljen ratom u kojem je učestvovao bez svoje volje. Ostvaruje se ljubav Save i Marije. Ali, siromaštvo u kom Sava živi ih razdvaja. Razočaran novim neuspehom, Sava ostavlja Mariju i napušta rodno selo i odlazi preko reke u varoš.
Uskoro nalazi posao u mlinu bogatih Granfilda, ugledne i stare alzaške porodice. Kad se u Savu zaljubi Anica, mlada naslednica Granfildovih, njen otac iznosi Savi predlog koji bi mogao da mu promeni život – ukoliko prihvati brak sa Anicom. Sava će brakom sa Anicom, postati i naslednik velikog porodičnog bogatstva...
Nesiguran u svoju odluku, Sava još jednom kreće na put do rodnog sela, željan susreta sa Marijom. Ona je, međutim, umrla rađajući njegovo dete, koje sad raste u kući Petrašina, Savinog kuma i najboljeg druga, koji se nikad nije pomirio sa neuzvraćenom ljubavi koju je osećao prema Mariji...
Obojica, obeleženi ratnim iskustvom i nesrećnim ljubavima, Sava i Petrašin nalaze se izgubljeni u sopstvenom životu, pored male Dunje, koju obojica smatraju svojim detetom...
D. Maksimović