![]() |
Goga: Rođena sam 27. februara 1977. godine u Pljevljima, odakle su i moji roditelji. Imam dve godine stariju sestru Aleksandru, koja se aktivno bavi sportom. Kada sam imala sedam godina preselili smo se u Beograd i nastanili se u Sremčici. Završila sam srednju Turističku i upisala Višu poslovnu školu. Iako mi roditelji nisu u muzičkim vodama, tata je ekonomista, a mama trgovac, muziku sam volela otkako znam za sebe.
![]() |
Goga: Od 16. godine nastupam po diskotekama i to za vreme letnjih raspusta na Crnogorskom primorju, tačnije u Sutomoru, Budvi, Bečićima, Čanju i Tivtu. Publika me je od početka gotivila, posebno mladi. Niko nije bio srećniji od mene kada sam kao 19-godišnjakinja osvojila treće mesto na takmičenju u Sandžaku, gde sam pevala Breninu pesmu “Učenici, mučenici”.
Ipak, profesionalno si počela da se baviš muzikom pre šest godina, posle jednog nastupa u Švajcarskoj...
Goga: Tada sam prihvatila poziv tetke i otputovala na mesec dana kod nje u Švajcarsku. Kada je čuo kako pevam jedan tatin prijatelj, vlasnik čuvene diskoteke “Don Paco”, ponudio mi je novogodišnju “tezgu” u malom mestu Roršahu. Publika me je oberučki prihvatila, tako da sam neplanirano u toj diskoteci nastupala još punih pet meseci. Dopala im se moja opuštenost, prirodnost, neposrednost, glas i stas.
Mnogi kažu da je tvoja boja glasa nešto između Cece i Karleuše. Slažeš li se sa tim?
Goga: Možda je to zbog promuklosti, ali ona mi je od Boga data i nimalo mi ne smeta. Nikoga ne imitiram, već pevam onako kako umem.
Priča se da si oštra na jeziku i, što je i normalno, mnogi ti zbog toga zameraju?
![]() |
Osim tvojih pesama, rado pevaš i kompozicije kolega. Šta je najviše zastupljeno na tvom repertoaru?
Goga: U diskotekama publika uglavnom traži hitove narodnjaka, mada se izvrsno snalazim i u vodama zabavne muzike. Ako želim dugo da trajem, sasvim je normalno da treba da znam puno pesama i zato na svom repertoaru imam i numere pevača koje izuzetno cenim, volim i poštujem. Rado pevam pesme Cece Ražnatović, Lepe Brene, Ane Bekute, Marine Živković, Dragane Mirković, Viki Miljković...
![]() |
Goga: Još dok sam bila učenica trenirala sam odbojku i tekvondo, a zatim sam se oprobala i u manekenskim vodama. To mi je dobro došlo pri snimanju fotografija i spotova, jer se pokazalo da posedujem i urođenu slobodu pokreta i da me kamera voli. Modnoj pisti sam rekla zbogom, ali što vreme više prolazi sigurnija sam u tačnost izreke da nikada ne treba reći nikad.
Mnogi ti zavide na vitkoj liniji. Kako je održavaš?
Goga: Data mi je genima, mada obožavam slatkiše i italijansku kuhinju. Ponekad umem da “nabacim” i koji kilogram više, ali tu su vežbe, žurba, neprekidna putovanja, jer živim 300 na sat.
Šta te u životu najviše nervira i bez koga ne možeš?
Goga: Najviše me razočarava neiskrenost, zavidljivost, laž, prevare... A što se tiče drugog dela pitanja, ja bih ga preformulisala umesto “bez koga ne mogu da živim” u to “bez čega ne mogu”. Dakle, ne mogu da živim bez mobilnog telefona, koji mi se, i kada spavam, nalazi na jastuku.
Gde nastupaš za doček Nove godine?
Goga: Tačno u ponoć poželeću srećnu novu 2003. godinu gostima novootvorenog kluba “Kankan”.