Pretraživač:
 |
Sveža i prepuna pokreta
Sticajem okolnosti, rad na yugo-rock magazinu “Road To South”, u okviru podgoričkih “Grafita”, ponovo me je spojio sa Margitom Stefanović. Tada sam već književni dio svoje ličnosti uklopio u okvire Udruženja književnika “Ars Antibari” iz Bara, i nije bilo bolje ličnosti sa kojom bih započeo serijal priča o rocku kao umjetnosti. Jer, ona je bila dio toga, ona je bila rock u umjetnosti, i klavijaturista, i pjesnikinja, i arhitekta, i dizajner... Bio je to i dug pubertetu, zašto ne reći, plašio sam se kako će da izgleda susret, plašio sam se sindroma suočavanja sa važnim, a nedodirljivim stvarima iz prošlosti. Dočekala me u kuhinji raskošnog, predratnog stana pored Slavije, djelovala je svježe, razbrbljana i prepuna pokreta. Ono što sam zapamtio bile su ruke, koje je svih tri sata trljala kremom, “radi svirke, klavir traži gipke prste”. Nije to više bio razgovor za novine, bilo je to otvaranje dvoje ljudi, jedno prema drugom. U njenim pričama Nedodirljivi Ljudi prestajali su biti udaljene zvijezde, pretvarajući se u obične, male aktere jeftinih priča, djelići puzzle koja sasvim običnu sliku života pravi. Od tog septembra 1996. bili smo stalno u kontaktu. Maša i ona su se viđale, išle na Sajam knjiga, a ja sam se priključivao svaki drugi vikend. Margita je postala redovni član “Ars Antibarija”.
 |
Dok sam pripremao drugi zbornik Udruženja, “Izgleda da će jugo”, preko zajedničkog prijatelja mi je poslala malu, crnu svesku, i u njoj gomilu kratkih priča, isječaka iz pripovjetki, crteža, vinjeta, samo njoj svojstvenih kombinacija čudno dizajniranih slova, slika i zagonetki. Na koricama je bila zakačena poruka – “Bolje da je kod tebe. Ja ću sve da pogubim. U strašnom Beogradu. M.” Znala je. Naravno da je znala. “To” ju je gutalo iz dana u dan. Do mene su stizale monstruozne priče, ali nijesam htio ništa da je pitam. Zbornik je štampan, a ona se javljala povremeno, sa govornica, stan je prodala, kaže, nema adresu, a živjeće sa prijateljima, u zgradi tik pored ulice Vojislava Ilića. Posjetio sam je, naravno, da bih poklonio knjigu. Još je nije vidjela. Posjetio sam je, ali bolje da nijesam. Sve je odavalo sliku potpunog poraza. Stan bez ičega u njemu, bez kreveta, sa rešooom, sa dvije, tri kartonske kutije umjesto ormara. I ništa više. A Magi mršava, upalih obraza, nepovezanog govora. “Dečak s kojim je živela” je bio izašao na kratko. “Za onaj stan su me vezivale ružne uspomene. Morala sam sve da prodam” – zvučala je neuvjerljivo. Jedva sam čekao da odem, barski korzo pored mora pravi je melem za porušene slike. Zvala je i dalje, naravno. A ja sam izbjegavao te razgovore. Znao sam na šta se svode.
 |
Nije htjela da zna da ja znam. A znao sam, naravno. Svi su znali. Naredni susret je bio godinu, godinu i po kasnije, slučajno, na ulici. Nije me ni prepoznala. Bila je s starijim, komad-zlata-oko-vrata čovjekom. Pravi filmski prototip bogate protuve s ulice. “One” protuve. Početkom 2000. ponovo je bila ona prava. Telefon je služio smislenim razgovorima, privlačio ju je internet i mogućnost kreiranja globalne muzike. “Treba da napravimo virtualnu crkvu, da svako i od svuda može da bude vernik - muzika, reči, i osećaj da radiš ono što želiš u trenutku u kome želiš, to bi bila suština verovanja” – objašnjavala mi je. Pri prvom narednom odlasku u Beograd, hitao sam da je vidim. I novi je Zbornik bio u planu. Bila je zima, košava je duvala, ona poprilično ugojena, ali veselih, živih očiju, kao nekada. Izvadila je crnu kapu sa velikim ćilibarom na vrhu – “Ovo sam za tebe zašila, štiti od negativnog zračenja”. Sjeli smo u Plato i pričali satima. Govorila je da se osjeća kao u klopci, da svi zarađuju na njoj i njenoj prošlosti, da štampaju EKV diskove, a da je niko i ne pita, da je sama i da joj to prija jer može da se suoči sa sobom, govorila je o Milanu i Bojanu, govorila kako uopšte ne razumije njihovu smrt. Kao da se nikada nije dogodila, tako je govorila:“Dala sam kumi na čuvanje sve što sam napravila. Priče, muzika, slike, crteži, jedno mnogo lepo rešenje za jednu kuću kraj Kotora... Može mi se svašta desiti, znaš. Bila sam u Indiji, imala sam velikih zdravstvenih problema u avionu”. Znao sam za te probleme, no...
 |
Zakazali smo slijedeći sastanak za mjesec dana, ali do njega nije došlo. Treću knjigu “Da li da ti kažem ko te je ubio, Gea?” u kojoj su bile Margitine kratke priče, ona nikada nije vidjela. U novoj krizi preselila se u baraku u Borči, na samoj periferiji Beograda. Nije imala telefon, ni adresu, a pozivala me i dalje iz najrazličitijih djelova grada, u najrazličitijim situacijama, ujutro, popodne, pred ponoć. Njen život već odavno nije bio njen. I bila je svjesna toga. Stizala su pisma, nalik na crteže, puna anagrama, zagonetki, tajnih poruka koje sam dešifrovao tek na treće čitanje... Mrzjela je Beograd iz dna duše, a opet ekstremno uživala u njemu. Bila je ovisnik o “strašnom” Beogradu još od vremena kad je na zidu njene zgrade osvanulo “Margita je dečak”. U posljednjem razgovoru kojeg smo vodili, početkom ove godine, uvjeravala me da joj je “svega dosta i da hoće da dođe na more da se duhovno očisti, te da se moramo čuti i dogovoriti koliko prekosjutra”. To prekosjutra nikada nije osvanulo. Prva postava “EkV” sada je opet zajedno. Tako se, ujedno, zvao i album koji je trebao da se snimi, a prekinula ga je Milanova smrt – “Opet zajedno”. Linija se zatvorila, čineći savršenu kružnicu.
 |
